There are many things that we would throw away if we were not afraid that others might pick them up.
***
Ja u natuknicama:
Ja:wuk Godina:19 Rođen:jesam Oči:plave Zubi: imam Škola: i osnovna i srednja Zanimanje: student Čega, jebote:psihologije Visok:195 cm Težak:ne baš Čitam:i pišem Volim: mamu, tatu, seku, brata, dedu, bake, prijatelje, Huga i Hugolinu i sve vas u studiju i režiji
!TEST!
Ovaj blog je još u testnoj fazi.
16.10.2005., nedjelja
Wilkommen!
Odlučio sam uvažiti upozorenja i poslušati savjete koje su nam danima davali vezano uz prometni haos koji je zahvatio naš grad. Ne želim sada uopće ulaziti u raspravu o tome koliko je dobro organiziran bio prijevoz sudionika summita, je li ovakav kaos bio potreban, je li isplativ i tako dalje. Istina je da smo svi nekoliko dna unaprijed znali da će danas, sutra i u subotu u Zagrebu vladati generalni prometni kaos.
Ja sam se, za razliku od mnogih, odlučio na jedan sasvim lucidan potez; krenuti biciklom. Prolaziviši laganom vožnjom Slavonskom avenijom prema istoku petnaestak kilometara na sat uz tisuće vozila koja nepomično stoje svašta mi je prolazilo kroz glavu i bilo mi je drago da imam svoj jadni mali bicikl. Koliko god je razbijen i u kurcu, bio sam sretan i zadovoljan njime.
Sve je bilo u redu. Dan je bio sunčan i ništa nije ukazivalo da bi mogao završiti onako kako je završio.
Sve je počelo kada sam oko osam popodne odlučio mrvicu napumpati stražnju gumu. Budući da sam to pokušao uraditi na silu neadekvatnom pumpom guma se sama ispumpala i moj bicikl je bio prisiljen prespavati noć pred faksom. Kući sam krenuo pješke. Put je bio dalek, ali imao sam vremena. Ne znam točno zašto, ali nisam stavio slušalice u uši što se kasnije ispostavilo kao vrlo dobra stvar. Naime, kako sam išao uskim uličicama i kroz grmlje prema Slavonskoj tako sam valjda izgledao sumnjivo jer sam u jednom trenutku čuo "Stoj, policija!". Stao sam. Nakon što su se uvjerili da je sve uredu upozorili su me kako se tamo ne smijem šetati, nego da priđem bliže njima dok ne prođu neke delegacije.
Prišavši raskrižju kod nove hipo zgrade imao sam što vidjeti. Sa svih strana raskrižja kolone autiju koji su mahom ugašeni. Gotovo niti jednom ne gore svijetla a nerijetki su prazni. Ljudi su bili očajni, bilo je jasno da čekaju nekoliko sati. Tada je počela zabava. Promet su regulirala dva policajca a petnaestak ih je osiguravalo pješake ili nešto drugo. Jedan od te dvojice koji su regulirali promet je bio baš zabavan. Ne želim sada niti spominjati to koliko je žalosno da ljudi mahom ignoriraju policajca koji regulira promet (što iz neznanja, što iz arogancije). Dakle, taj naš Šerif je u nekoliko navrata zaprijetio motoristima i upotrebom vatrenog oružja i digo je ruku na jednu gospođu i bio je vrlo neugodan. Nama, koji smo sa strane gledali to je bilo vrlo zabavno. Toliko se ufurao u svoju ulogu, koja se sastoji od čuvanja toga da 45 minuta nitko ne smije preći cestu koja je prazna i koja čeka da njome projuri 5 automobila, da je to bilo tragikomično.
Bilo je svega. Nekoliko motorista je pokušalo pobjeći, pa su tu bile potjere. Jedna je gospođa pretrčavala cestu i spotaknula se i pala, pa joj nitko nije htio priskočiti u pomoć jer navodno ti automobili koji štite delegate voze preko 150km/h i imaju naređenje da ne smiju stati ma što bilo na cesti. Polismen mi je rekao da ako se vozilo nađe na cesti, da oni uvježbano formiraju posebnu formaciju i onda izguraju to vozilo s puta kako bi ostatak kolone s delegatima bez stajanja mogao nastaviti put. Rekao mi je da ako se netko nađe na putu, da imaju naredbu gaziti :(
Stravično, ali istinito.
Jedan je čovjek rekao kako mora na operaciju oka hitno i kako je zvao hitnu, ali ni oni ne mogu proći pa su mu savjetovali da ide sam. Šerif ga nije pustio.
Bio je i jedan automobil sa bečkim registracijama iz kojeg je frajer gurao stranu putovnicu na što mu je šerif vikao: "Nou nou, gou! Ju gou, GOU! Samit of prezident go go... muv go! Nou, gou!". Otišao je.
Nije bilo milosti niti za kola hitne pomoći, niti za blindirano vozilo Sokol Marića.
Napominjem samo da niti jedno vozilo nije smjelo preći Slavonsku aveniju unatoč tome što 45minuta nije njome prošao nitko.
A tada je Šerif viknuo: "Evo ih... idu". Prvo je brzinom, gruba procjena, preko 200km/h projurio BMW. Gotovo minutu nakon njega dva policijska motora i dvadesetak sekundi nakon njih desetak automobila ogromnom brzinom. Zaglušujuća buka razvila se od silnih truba. Gotovo stotina truba jednoglasno je skandirala delegaciji. Šerif je uzalud vikom pokušavao smiriti gomilu.
Nakon 4 sekunde sve je bilo gotovo. Ponovo niti psa.
A promet je bio zatvoren još sat vremena.
Sva sreća, pustili su me da se odšetam do Vjesnika gdje je situacija bila gotovo jednaka. Pričekao sam još kojih desetak minuta da prođe zadnji večerašnji delegat (oko 21:15) i sve se raščistilo u minuti. Tramvaji su došli za minutu i sv je bilo kao i prije.
Ali ljudi će pamtiti.
A oni koji zaborave, sutra imaju reprizu jer nisu svi predsjednici mogli doći večeras.
Pozdrav, wučko ;)
Evo, prije kojih petnaestak minuta vraćam se ja kući nakon naporno odrađenog posla na zasluženi odmor. Isto je sati kao i desetak prijašnjih puta kada sam se vraćao od iste, drage mi, djevojke. Isto je i vrijeme, u istom sam autu i vozim istim putem. Slušam istu radiostanicu kao i uvijek, puštaju pjesmu koju zadnjih par dana slušam jako puno. Idem kući parkirati na isto mjesto na koje i svaku večer.
Čovjek bi pomislio da mi se život vrti u krug. Da mi je svaki dan jednak. Ali nije. Nije.
Detalji su ti koji čine razliku. Ponekad su to detalji poput semafora koji ti u isto vrijeme govori da stojiš na mjestu i da zakoračiš slobodno preko ceste ravno u smrt. Nekad su to malo veće stvari.
Večeras sam svjedočio smrti tramvaja. Znalo mi se nekoliko puta u životu dogoditi da nestane struje i da tramvaji stanu, ali nikada ovako. Ovo je bilo prestrašno!
Vozio sam tako istim putem i već dao žmigavac da skrenem u istu ulicu u koju svaki put skrenem, kada mi je za oko zapeo mrtvi tramvaj, hrpa zetovaca pored njega, veliki kamion ispred njega i nekoliko starih fiata uno.
Skrenuo sam sa svoje uobičajene putanje kako bih vidio što se dogodilo.
Hladna je večer, mrak je. Nedjelja uvečer. Sav normalan svijet odavno spava jer sutra je novi dan; isti kao narednih pet. Hladno je i mračno; nema nikoga.
Samo mrtvi tramvaji. Nekoliko njih. Ne, to nisu bili tramvaji koji su stali jer je nestalo struje, to su bili mrtvi tramvaji. Magla se spustila i atmosfera je kao na groblju... tiho je.
Jedan od tramvaja je potrgao ticala i umro je. Ostali su valjda umrli od tuge. Pa vi meni recite kako tramvaji nemaju srce.
Sinoć je u bugaluu bio besplatni koncert povodom Svjetskog dana vegetarijanstva. Nakon odrađene popodnevne smjene i smazanog pršut deluxe sendviča u Pingvinu, uputili smo se prema ex OTV domu. Bilo je puno ljudi i još više altronativaca. Pušili su i pili i plesali i pjevali i ja sam pjevao i plesao s njima i pivo sam popio...
Dobro, da ne duljim, jutros na hreliću sam sreo Bankicu.
Zašto se tim bićima jednostavno ne zabrani uporaba aparata koje ostatak zemlje običava nazivati mobilnim telefonima ili skraćeno mobitelima (alt. mob, mobač, mojbištel...).
U današnje doba kada svi imaju te uređaje, pa i majke, primoran sam u određenim trenucima okrenuti i njen broj. Uvijek požalim.
Svoj broj se ima zapisan u imeniku kao "JA" da ga se može davati ljudima.
Prvo zvoni do timeouta. Već ju vidim kako sjedi u uredu i ne čuje ga uopće. Onda nazovem ponovo; ništa. Sada je čula neki zvuk i nije joj jasno od kuda dolazi, ali toliko je iritantan i zvoni već pet minuta pa pomišlja da pozove nekoga iz firme da otkloni kvar na kompjuteru, klimi ili jednostavno da ugasi taj prokleti alarm. Odustaje od toga i daje tom nečemu još jednu šansu. Pomislivši to, zvuk joj se učini poznatim. Čula ga je negdje. Nazivam ponovo i ponovo. Sine joj da ima mobitel i da bi taj zvuk mogao biti to. Njen broj okrećem ponovo. Da, to je njen mobitel, samo gdje je. Gdje li ga je samo stavila. Jako sam živčan i počinjem razgovarati s veoma iritantnim zvukom zvonjave koji slušam već nekoliko minuta neprekidno. Izgovaram svakakve psovke, spominjem familiju. Vidim ju kako ga je našla u torbi skrivenog od lopova (i same sebe), prislanja ga na uho i javlja se, no on joj zazvoni na uho. Ljuta je jer joj je to jako glasno. Uvijek zaboravi da mora stisnuti gumb prije nego što se javi. Nije ko telefon. Pritišće gumb za javljanje. Napokon. Ali nešto je čudno. Nitko se ne javlja. Čujem šuškanje, i napokon njen glas: "Hal...". Prekid. Pukla veza, zaboravila ga je napuniti. Nije mogla naći punjač, a i nema ona vremena sada misliti i na to da svaki dan puni to smeće jer joj ionako ne treba. Ljuta je. Jako je ljuta. I ja sam; dijelimo osjećaje. Razumijemo se, moja majka i ja.
Nije li to prekrasno kada majka i sin dijele osjećaje. Ajme...
Polako dolazi zima. Životinje idu u zimski san. Stari medo brundo dobro se najeo i skupio nakupine sala te je krenuo u svoju jazbinu, natrpanu lišćem, toplu kao majčina utroba, spavati svoj zimski san. Ptice selice odletjele su na jug. Svi se nekako pripremaju za zimu pa i Cvitan Stipić, dječarac iz predgrađa.
Kao i svako drugo dijete iz Cvitanovog kvarta, osim onih prokletih snobovskih Horvatovih za koje mama kaže da su "mutni" i da je zbog njih tata izgubio posao, Cvitan na zimu oblači istu jaknicu, kaputić, kao i prošle zime. Stavlja torbu na leđa, uzima vrećicu sa stvarima za tjelesni, pozdravlja majku i žurno kreće u školu. Niti danas mu majka nije mogla izdvojiti novac za užinu, no pobrinula se da njen mali veliki dečko ne bude gladan pripremivši mu sendvič od prekjučerašnjeg kruha (poškropljenog vodom i ugrijanog kako bi omekšao), nekog tvrdog sira i dobrog starog parizera koji mama dobiva za Božić od sindikata u firmi. Korača brzo, ali sigurno kroz friški snijeg koji se još nije stigao pretvoriti u odvratnu sivu bljuzgetinu.
"Pitanje je samo vremena. I nešto lijepo i nevino kao što je snijeg pocrni. To je taj svijet... dođeš na njega bijel i čist i ubrzo te zaprlja i pretvori u sivu bljuzgu da bi se na kraju otopio..." - pomisli Cvitan.
Na autobusnoj stanici gleda drugu djecu kako jedu čekajući autobus. Neka jedu razne čokoladice, sendviče iz obližnjeg fast fooda ili čak McDonaldsa. Zavidi im; srami se izvaditi svoj sendvič, pričekat će veliki odmor. Ozeble su ga ruke pa ih je sklonio u džepove svoje stare, trošne, ali tople jaknice.
Osmjeh. Na njegovu licu pojavio se osmjeh. Velik, iskreni osmjeh. Oči su se zacaklile, kičmom su proletjeli trnci, oblila ga je toplina. Više mu nije bilo hladno.
Mali Cvitan u dubini džepa svoje jaknice pronašao je 10 kuna. Cijelih deset kuna. Bio je sretan. "Kako sitnice mogu usrećiti čovjeka" - pomisli Cvitan.
U drugom mjesecu Cvitanov otac je zaposlen u privatnoj firmi i financijsko im se stanje poboljšalo. Cvitan je svaki dan dobijao 10 kuna za gablec. 24.2. zasjalo je sunce i Cvitan je bio primoran skinuti svoju jaknicu i ostaviti je u ormar do sljedeće zime. Prije no što je to učinio, spremio je 10 kuna u lijevi džep svoje jaknice.
Dogodi li vam se ikada da nađete negdje neku stvar (ne nužno novac) koju ste tamo zametnuli (slučajno ili namjerno)...
Nije li to prekrasno...
Nekoliko mi se puta dogodila Cvitanova sudbina. Čak sam znao i sakrivati lovu po hlačama i jaknama kada sam imao...
Eh
Meni su babe u tramvaju jednostavno fenomen, neobjašnjiva pojava. Posjeduju posebne moći tako da uvijek znaju točnu lokaciju na stanici pred kojom će se nekoliko trenutaka kasnije otvoriti tramvajska vrata. Također imaju i neku specijalnu tehniku kako ući u tramvaj kroz vrata uska 70-ak centimetara dok ljudi još silaze iz istog. Apsolutno me zadivljuje i mogućnost da nose 2-5 torbi od kojih svaka ima 5-15 kila. Kako? Ne znam, ali nosi. Ja vidio.
Pa dobro baba, jesi li ti normalna?!?!?
Kako si vi objašnjavate pojavu da baba, opisana u prethodnom odlomku, uletava u tramvaj (po mogućnosti na štakama, penjući se 40 sekundi na one dvije stepenice), ugleda prazan stolac i potrči. Ali ne dođe do njega brzim ili bržim korakom, nego trči. Baba jebeno trči.
Running is defined in sporting terms as a gait in which at some point all feet are off the ground at the same time.
Da, babi su obje jebene noge u jednom trenutku odvojene od podloge jer ona trči. I tako ona tih 5 metara pretrči i dođe do sjedećeg mjesta na koje je u međuvremenu sjeo mladi gospodin Vinko Šimić, protagonist naše priče. Razgovor teče ne sljedeći način:
"Mladi gospon, dal' bi mi se digao... noge me boliju"
"Stara gospođo, i mene bi boljele da sam sada trčao."
Nikada mi nisu bili jasni muškarci koji, unatoč tome što je slobodan pisoar, odlaze pišati u školjku. Neki se čak i zatvaraju u kabine kako bi pišali. Pisoar je toliko praktičniji, manje je prtljanja oko njega (dizanje daske, puštanje vode...), a i manja je mogućnost da fulaš (manje posla za čistačicu).
Taj sam si fenomen objašnjavao jednostavno time da dotična gospoda imaju male pimpeke. Kasnije, nakon godina i godina istraživanja, sam usavršio objašnjenje na gospodu koji nisu zadovoljni veličinom svojih pimpeka.
Daljnjim razmišljanjem o dotičnom fenomenu došao sam do zaključka kako se ne mora nužno raditi o ljudima koji su nezadovoljni veličinim, izgledom, oblikom ili čak mirisom svojeg spolovila, nego možda im jednostavno nije ugodno to što, dok pišaju u pisoar, postoji mogućnost da im netko vidi penis. Ni meni to nije ugodno, ali ne zamaram se time. Ni sam ne idem u wc kako bih gledao tuđa spolovila. Računam na to da sam, u najmanju ruku, u većini.
Savjetovanjem sa kolegom znanstvenikom, koji trenutno radi na drugoj vrsti terenskih istraživanja, došao sam do nove spoznaje. Kolega mi je objasnio kako postoji fenomen u ljudi koji se naziva sramežljivi mjehur. Ne znam kako je taj fenomen psihološki objašnjen, ali radim na tome da otrkijem. Dakle, problem se sastoji u tome da osobe koje pate od tog sindroma ne mogu početi mokriti u prisutnosti drugih ljudi. Postoje različite težine oboljenja od tog sindroma, od onih koji, ma koliko im se pišalo, ne mogu početi pišati ako je samo jedna osoba pored njih, do onih koji ne mogu samo ako je više ljudi...
Saznavši za taj fenomen, moje je istraživanje krenulo sasvim drugim tokom. Počeo sam anketirati ljude o njihovim razlozima mokrenja u školjku pored slobodnog pisoara. Kako bi im olakšao stvar, ponudio sam im odgovore. Ne biste vjerovali, ali mnogo ljudi zaista pati od jednog oblika sramežljivog mjehura (koji može, ali i ne mora biti povezan s mišljeme dotične osobe o veličini njenog spolovila). U odnosu na postotak odgovora u korist sindroma, ostatak je gotovo zanemariv (a ponudio sam im naviku jer i doma imaju školjku, sramežljivost, nelagodu...), ali bilo je svakakvih priznanja.
Osobno ne bolujem od sindroma sramežljivog mjehura i obožavam pišati u pisoar. Zapravo smatram kako je, ako si pijan, jedino moguće pišati u pisoar. Nema ljepše stvari od, onako već sav pod pritiskom, napuhan od prepunog mjehura, uletiti u wc i bez previše petljanja samo ispustiti tekućinu s preciznošću od gotovo 97% u, na to joj, namjenjeno mjesto.
Pišajte u pisoar! Borite se protiv sramežljivog mjehura.
I da, nemate maloga.
Danas ćemo malo pričati o diskriminaciji. Naime oko nas ta je, nazovimo ju tako, pojava sve prisutnija u svim svojim oblicima. Najpoznatije su svakako spolna, rasna, vjerska i nacionalna pa o njima neću mnogo govoriti. Toliko se danas o njima priča da se već javlja i pojam pozitivne diskriminacije. Opet odvajanja ljudi po nekim njihovim prirođenim osobinama, ali ovaj puta pozitivno.
Moram spomenuti i dobnu diskriminaciju. Jeste li se ikada na nekoga obrušili argumentom kako je mlad i balav i "kako će još naučiti", a da to "dijete" niste pažljivo i do kraja saslušali?
Ja jesam, a i sam sam dijete.
Kako jednom sucu (pogotovo u Americi) objasniti da bi ti isto to napravio i bijelcu da ti je silovao ženu?
Ideja za ovaj post mi je došla nakon što sam primjetio kako ne uzimam s istom ozbiljnošću članke koji imaju pravopisne greške i one koji su pravopisno korektno napisani. Ne mogu si pomoći, ali novinarski članak prepun pravopisnih grešaka u meni ima krajnju ocjenu puno manju, ma kako genijalan bio, samo zbog svoje nepismenosti.
Čitam malo blogove drugih ljudi. Ima ih koji stvarno govore pametne stvari, ali previše ih je nepismenih. Ne mogu nepismenu osobu shvatiti ozbiljno. Postao sam pravopisni snob. Radi li se ovdje o "pravopisnoj diskriminaciji"?
Da vam osobe s IQ 78 i IQ 164 daju savjet kako riješiti problem sa ženom koga biste poslušali?
Je li to diskriminacija ili je opravdano misliti da ti osoba s većim kvocijentom inteligencije može bolje pomoći u bračnim razmiricama?
Je li opravdano smatrati novinarski članak lošijim samo zato jer ima pravopisnih i gramatičkih pogrešaka?
Ne znam, ali znam da sam i sam žrtva mnogih predrasuda protiv kojih se svim silama borim.
Osvjestite predrasude i borite se protiv njih!
Imam garažu. Zapravo, moja baka ima garažu koju mi je dala na korištenje na neodređeno vrijeme. Nije ju prepisala službeno na mene, ali ja ju mogu koristiti. I koristim ju. U garaži već 5 godina sviramo mi i još nekoliko bendova.
To je garaža u sklopu objekta u kojem su na dva kata samo garaže. Imamo i predstavnika tih garaža, jedan stari čiča.
Priča seže sve do jedne zime prije nekoliko godina. Zima je i momci su si donjeli nekakav uljeni radijator u garažu kako bi mogli svirai jer po zimi u garaži temperatura pada ispod nule. Usred svirke netko krutim predmetom nabija po vratima. Svirka staje. Pogledi svirača susreću se u nedoumici. Tko je to? Što je to? Policija... medvjed?
Polako otvaramo vrata i imamo što vidjeti. Pred vratima Čiča. Čiča glavom i bradom. Naš predstavnik garaža. Bez predstavljanja i pretjeranog okolišanja punim plućima istresao se na nas da ne plaćamo struju.
Baka plaća struju. Svaki mjesec dobiva uplatnice za struju i gradsko stambeno koje uredno plaća. Nije nam jasno o čemu stari priča.
Nakon što se malo smirio, uzeo dah i spustio tlak na normalnu razinu uspjeli smo iz njegovih riječi (nazvat ćemo njegovo glasanje govorom) probrati da "svirači" moraju plaćati dodatnih 120kn struje.
Znate li vi koliko je 120kn struje? Mi smo bili deca od 15 godina koji smo 5 puta mjesečno po 2 sata odlazili u SVOJU garažu svirati. Bubnjevi ne troše struju, a ona dva jadna pojačala koja smo tada imali su vukla 10 i 15 W maksimalno.
Ja doma u stanu u kojem žive četiri osobe gdje se kuha, pere, gleda tv nemam 120kn račun za struju.
Odbili smo dodatno plaćati struju. Bio je ljut.
Puno smo se sporili i vadio nam je osigurače i vikao je i svašta je još u međuvremenu bilo pa smo na kraju našli kompromis. On je za sve prozivao baku koja je ni kriva ni dužna unuku dala garažu na korištenje. Želio sam izbaciti baku kao posrednika iz cijele priče, ali nisam mogao zbog godina (maloljetan).
Jednom je prilikom baka otišla k njemu objasniti mu kako je tražiti 120kn mjesečno (pored struje koju plaćaju po uplatnicama) od dece koja lupaju po bubnjevima puno previše. Spustio nam je cijenu na 60kn što smo odlučili plaćati kako bi imali mir u kući.
Ovo smo ljeto ranije otišli na more i prestali smo svirati jer smo se svi morali završiti školsku godinu, pripremiti se i upisati fax. Nekoliko mjeseci nismo svirali pa nismo ni plaćali. Možda je netko pokoji puta otišao uru, dvije provježbati ruke i noge na bubnjevima, ali oni ne troše struju.
Čiča je poslao pismo. Poslao je prijeteće pismo. Prilažem sadržaj pisma jer smatram kako nitko ne smije biti zakinut za ovako dobru stvar:
Nabrojat ću (meni) najbolje bisere:
2004,00
Po zakonu i Vi ste kradljivica struje,jer trošite.a plačate.
plakajuči
Kako da ja ovu osobu shvatim ozbiljno? Original sam uokvirio i visi mi na zidu sobe. Ako bolje pogledate, vidjeti ćete da je on nakadno lektorirao svoj tekst. To mene najviše brine. On je to LEKTORIRAO. Ispravljao je greške... pa čak i kemijskom kasnije.
Kako da ja njega shvatim ozbiljno i kako da mu objasnim sada da neću plaćati duplo struju pogotovo ako ju ne trošim???
Na naše veliko tržište kondoma Durex je plasirao novi proizvod - Tingle. Na radiju se reklamira kao mali zeleni koji je došao da zadovolji i najzahtjevnije, da škaklja. Škaklja? Tko želi da ga kondom škaklja?
Baš sam si razmišljao kako bi trebalo isprobati tu novu vrstu prezervativa kada me draga ugodno iznenadila kupivši baš tingle. To je bila greška. Ne znam koliko koštaju, ali toliko ne vrijede. Umjesto da škakljaju, oni peku. Da, peku. Čim sam ga navuko krenulo je lagano peckanje. Filing je oprilike kao da gospodina namažete deep freezom. Hladi, peče i miriše na mentol.
Ne znam zašto bi netko htio da ga pecka i hladi, ali ima nas svakakvih. Meni to ne paše. Nikako mi to ne paše.
Jeftinije je kupiti tubu deep freeza i namazati ga time ako ste već takvi mazohisti...
Sjećam se kako nas je jedan profesor učio da nikada u životu (a pogotovo u poslu) ne koristimo just-in-time način kupovanja robe.
Moji roditelji samo i isključivo koriste upravo taj način. Naime, radi se o sistemu da kupiš novu stvar tek kada stare nestane. Kupnja nove paste za zube ide na popis kupnje u dućanu tek kada već nekoliko dana stare paste nema. Novo ulje se kupuje tek kada se tri dana posuđuje od susjeda. Isto je i sa šećerom, soli, jajima, svom kozmetikom i svim ostalim stvarima u kući koje bi uvijek u kući trebale biti.
Na pisanje ovog posta me inspirirao jutrošnji događaj: Nakon što sam ujutro ustao i obavio sve potrebne radnje (uključujući i doručak), sjeo sam za računalo i pročitao vijesti. Stara navika utipkala je u adress bar sljedeća slova www.forum.hr nakon čega je uslijedilo čekanje. Čekanje. Čekanje i čekanje. Nakon čekanja poruka:
Could not connect to remote server
I zaista nije mogao. Odjednom sam dobio potrebu isprazniti iz sebe sadržaj u obliku trule hrane. Pohitao sam na wc, sjeo i olakšao se sa smješkom na licu.
Ali hej, tu počinje zabava. Nema wc papira. Dobro, sigurno ima još nekoliko rola na starom mjestu iza veš-mašine. Ali kako do njega kada imaš zasranu guzicu i tarzani ti vise ne želeći napustiti tvoje mlado truplo. Tresem se po dasci u nadi da će popustiti. Ne popuštaju; poskakujem...
Ništa!
Jaki su majkuimljubimgovnarsku. Ne daju se. Ustajem polako i oprezno radim dva koraka naprijed do mjesta na kojem me čeka nekoliko rola wc papira.
Ali hej, tih rola nema. Ne da ih nema nekoliko, nego nema ni jedne. Očajan sam.
Sjedam natrag na školjku i psujem. Psujem jako i glasno. Svima pa i njima. Ljut sam... jako.
Posebnim stiskanjem već izvježbanog mi sfinktera uspjevam se osloboditi tarzana i uskačem u kadu gole guzice da operem ono što je trebalo obrisati. Gadi mi se i ljut sam nimalo manje nego nekoliko trenutaka ranije.
Večeras smo u obitelji imali ozbiljan razgovor o kupnji stvari na vrijeme.
Stvorite psihološku granicu u obliku količine ispod koje se kupuje još stvari. Imajte uvijek dvije tube paste za zube u kući. Čim otvorite drugu i ostane samo jedna, kupite još jednu. Nikada nemojte dopustiti da imate 0kn na računu. Neka vam 5kn bude psihološka granica ispod koje ne idete. Na 5kn počnite ne odgovarati na poruke i ne zvati bilo kada jer nemate novaca; razmišljajte o kupnji bona.
Nemojte koristiti JITmetodu nabavke nove robe jer će vas prije ili kasnije dostići moja sudbina, a onda je kasno!
ŠTOVANI PUTNICI, MOLIMO VAS DA USTUPITE MJESTO ZA SJEDENJE INVALIDIMA...
- poruka je koja se gotovo nečitljivom brzinom ispisivala na trobojnom displeju prošli petak oko tri sata u češkom tramvaju koji je klizio na liniji 32 prema Borongaju.
Bio sam jedan od tri budne osobe u tom tramvaju i jedini sam zaista čitao poruke na tom displeju. Pitate se zašto me baš ova poruka zaprepastila. I zašto baš sada, nakon što se gotovo deset godina vrti po tramvajima svaki dan, cijeli dan. Svi ste se vozili tramvajem milijun puta u zadnjih deset godina i zanima me koliko ste puta pročitali tu poruku? Jako malo; manje od milijun.
Ključna riječ u cijeloj ovoj igri je glagol ŠTOVATI. Naime, štuju se bogovi, božanstva i ostali idoli. Svojevremeno je predsjednik doktor veliki Franjo Tuđman uveo, između ostalih riječi, glagol štovati umjesto poštovati. Devedesetih godina sabor je počeo štovati predsjednika svih Hrvata, doktora Franju Tuđmana i ostale HDZ-ovce (ovce). Svaka ti čast Franjo, ali nisi bio Bog. Koliko god da si učinio, nisi zavrijedio da te se štuje.
I danas se u saborskim redovima može čuti kako se premijer ili zastupnik štuju. S obzirom da se radi od individualnom poimanju nečega kao božanstva, ovdje se nužno ne radi o gramatičkoj ili stilskoj pogrešci, ali nije li jadno da jedan zastupnik štuje drugoga?
Vratimo se mi na naš ZET. Dakle, kao što iz navedene poruke (i danas naučenog o glagolu "štovati") možemo zaključiti, ZET štuje svoje putnike. Moram priznati da sam počašćen time što sam božanstvo dok se vozim njihovih drndalicama po rodnome gradu. Imponira mi to.
Ali nije li onda malo licemjerno tražiti božanstvo da svoju satipolnu vožnju plaća 8kn. Nije li licemjerno otresati se nepristojno na svoja božanstva? Nije li licemjerno zatvarati svojim božanstvima vrata pred nosom?
Dragi moji hadezetovci, izazivam vas da odlučite štujute li nas ili ne.
* - Eugen Vidrič se vozio sinoć oko četiri sata linijom 34 prema Dupcu i inspiracija za ovaj post mi je bila njegova poruka koju mi je poslao rano jutros nakon sinoćnjeg razgovora u kojem sam mu objasnio razliku između dotičnih glagola. Hvala Eugene!
Sve je počelo sastankom s jednim manijakom. Licemjer je, da! Na svom je blogu pisao kako ne voli da mu ljudi kasne, kako on nikada ne kasni, kako kada mu netko zakasni, onda on drugi puta zakasni duplo i tako dalje...
Sve su to, ljudi moji sranja!! Sranja živa! Čovjek kasni i to besramno i nenajavljano. Ne ispričava se za kašnjanje, ali njemu je to dozvoljeno jer sve što on učini je novo, orginalno, super jer on je eugen vidrič. Da, dobro ste čuli Eugen Vidrić Eugenom i Vidrom (ili glavom i bradom). Ako nazovete još večeras osvojiti ćete ovaj fenom... ma brijem.
Nego... tako smo on i ja (slijedeći ću mu put zakasniti duplo, dakle pune 3 minute i sitno) krenuli svojim putem, putem sastanka blogera na koji me on nafukao bez mog znanja (ima sposobnost manipuliranja ljudima... poput jednog pokemona). Tamo smo si spili pivu, malo se zajebavali, malo zajebavali druge i tako... ja sam oko pola 20 napustio prostoriju jer sam morao na fiju briju.
Ispred dvorane sam se našao s malom Sanjom i njenim drugarima. Izašao sam s njima jer je moj prijatelj dobio bronhitis i oni su me zvali i mislio sam si zašto ne.. i NE! NE NE NE NE I NE! Nisam trebao...
zbedirao sam se ko konjina tamo... jako. Nije dobro izaći s bivšom kratko nakon prekida. Nije dobro...
pogotovo ako ju još volite...
šmrc
Nego...
Ovaj sam put svoj arsenal (suzavac, boxer, pištolj, zolja i helić) ostavio ISPRED doma sportova da mi ne bi sve to pobacali u smeće na ulazu (pozdrav redaru koji zna o čemu pričam ). Sakrio sam u neko grmlje tamo. Usput sam našao jedan ormarić za upravljanje sa semaforima koji je bio otključan pa sam malo promijenio svjetla koji put (znam da nije u redu i da sam mogao napraviti prometnu nesreću i završiti u zatvoru i sram me i bed mi je i neću to više nikad (ne reci nikad)).
Nakon što smo slobodno ušli u dvoranu pričekali smo da se svi okupimo. Za oko mi je zapeo štand na kojem su članovi HVIDRA-e prodavali kokice. Morao sam to slikati. Ne znam zašto (fol), ali ta mi se udruga nikada nije previše sviđala.
Ubrzo smo se uputili dolje na parket jer je svirka već započela. Lollobrigidu sam uspio propustiti... nije da mi je previše žao, ali nije ni bed. Došli smo taman na bejbize Njihov prošli koncert pamtim po jednom lošem iskustvu čak je ista zaštitarska agencija osiguravala objekt, pa se nisam htio gurati naprijed i zato nemate dobre fotke. Inače, bejbizi su svirali zaprepašćujuće (!) dobro. Baš su me ugodno iznenadili. Nisu mi tako dobro sjeli još nikada do sada.
Poslije njih je na stage došao Kawasaki 3p. Ubrzo nakon dolaska na stage su na glave navukli čarape. Oni su isto prašili. Raspalili su ekipu s "Malo vas je" i na kraju s "Antonijom". Na zadnjoj je stvari na stage došla i striptizeta. Budući da sam bio skroz iza nemam fotke. Iz daleka se striptizeta činila skroz oke. Vidio sam samo da je u crnom... možda koža... tange i to...
Nakon Kawasakija se popelo Hladno Pivo. Stvarno su dobro svirali. I oni su me jako ugodno iznenadili. Planiram ih slijedeći put slušati u Rijeci na dočeku nove godine. Mile je u jednom trenutku rekao: "Jel znate zašto večeras nećete čuti "Bube Švabe", "Fur Immer punk" i ostale stare hitove??! Zato jer je pivu pun kurac nostalgije i patnje za starim. Nove su pjesme isto jebene i slušajte njih"
Imao je pravo. Koliko sam god htio čuti pokoji stari hit, zadovoljio sam se i s novim stvarima. Dofurali su i čelista. Jako dobro sve u svemu.
Nakon njih dolazi Laufer! Već sam bio u prim redovima. Počeli su drito s "Budi moja voda". Urban da bi spriječio paljenje milijuna upaljalča naredio je shefu svjetala da upali sva svijetla. Tako je i bilo. Upalili su SVA svjetla i nije bilo upaljača. hehe...
Pjesmu su uspjeli zajebat. Na čuđenje svih prisutnih, refren je nastupio prije 2. verse-a i onda i solo, ali sve su uspjeli izvući i sve im se oprašta. Zapravo... možda je to bilo i namjerno....
Stvar su, osobno, bolje odsvirali na Ri-Rocku prošle godine. Fali mi laufer... fale mi jako...
U jednom je trenutku Urban poljubio gitarista. To je bilo tako lijepo. On je btw opet skakao... to mi je najkrvavije bilo. Šteta što ga nisam uspio uhvatiti u skoku.
Svirali su samo hitove i bio sam izvan sebe. Još fotki:
Nakon laufera atmosferu su zakuhali let3. Na stage su dofurali cijeli zbor. Opet su se skinuli skoro goli, bacali su perje i radili sranja. Svirali su i neke nove stvari, ali nisu profesora Jakova.
Fotke:
Sinoć je u bugaluu bio besplatni koncert povodom Svjetskog dana vegetarijanstva. Nakon odrađene popodnevne smjene i smazanog pršut deluxe sendviča u Pingvinu, uputili smo se prema ex OTV domu. Bilo je puno ljudi i još više altronativaca. Pušili su i pili i plesali i pjevali i ja sam pjevao i plesao s njima i pivo sam popio...
Imam garažu. Zapravo, moja baka ima garažu koju mi je dala na korištenje na neodređeno vrijeme. Nije ju prepisala službeno na mene, ali ja ju mogu koristiti. I koristim ju. U garaži već 5 godina sviramo mi i još nekoliko bendova.
Sjećam se kako nas je jedan profesor učio da nikada u životu (a pogotovo u poslu) ne koristimo just-in-time način kupovanja robe.
Daklem...
). Sakrio sam u neko grmlje tamo. Usput sam našao jedan ormarić za upravljanje sa semaforima koji je bio otključan pa sam malo promijenio svjetla koji put (znam da nije u redu i da sam mogao napraviti prometnu nesreću i završiti u zatvoru i sram me i bed mi je i neću to više nikad (ne reci nikad)).